IV. korizmena nedjelja DVA BRATA I OTAC

DVA BRATA I OTAC
IV. korizmena nedjelja
Duhovna misao

Čeznuo je za slobodom. Apsolutnom. Bez oca i majke, i Starijega Brata. Na to je Mlađi Sin imao pravo. Pripada mu jedna trećina imanja. I ne čeka da Otac umre. I da mu Stariji Brat odmjeri trećinu imanja. Zato je unaprijed predvidio «smrt Očevu» i uzima, unaprijed, ono što mu po krvi pripada. Uzima Očevo i odlazi od Oca i Brata.
Međutim, Mmlađi Sin ipak nije uspio. I vraća se Ocu u Dom Rođenja. Tako veli Isus u prispodobi IV. korizmene nedjelje. Njegov čin povratka nije plemenita nakana. Sin je gladan. A u Oca i sluge uživaju obilje. Pogled prema boljem životu našao je opet u Ocu. Da bi uspio bolje živjeti, bio je spreman ulogu Sina zamijeniti s ulogom sluge. Na povratku, od Sina do sluge, smišlja pokajnički čin i ponavlja ga, korak po korak: Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam dostojan zvati se sinom tvojim; primi me kao jednoga od svojih najamnika. I opet: Oče, sagriješih protiv Neba… I opet, tko zna po koji put: Oče!
I stigao je u Dom, na imanje Oca svoga. I sada nastaje odlučujući trenutak. Što će reći Otac? Što će reći stariji Brat? Samo se zna što će reći mlađi Brat: Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam dostojan…
Da je Otac htio, a nije, naslađivati se nad Mlađim Sinom, rekao bi ovako: Dobio si što si zaslužio! Ili: Sada vidiš tko je bio u pravu! Da je ovo Otac rekao, a imao je mogućnost reći, ubio bi Mlađega Sina. Imao bi samo još jednoga slugu više. Ali, Otac nije htio izgubiti Sina i dobiti najamnika. Zato mu ne dopušta niti da do kraja izgovori pokajnički čin. Uzima ga, kao novorođeno Dijete, grli ga i ljubi, u naručju. Ovim činom Otac je ponovno dobio Sina, oživio je mrtvo Dijete.
Međutim, na drugoj strani, i Stariji Brat imao je dragocjenu priliku obraćenja, kao i Mlađi Brat. Da ga je primio kao i Otac, dobio bi Brata, a ne slugu. Stariji nije bio u stanju učiniti kao Otac. Zato je Ocu prebacio: Ovaj tvoj Sin… Dakle, ne moj Brat, nego tvoj Sin. Kajin je, dakle, opet ubio Abela. Zato je Stariji Brat odgovorio Ocu: Nisam ja čuvar Brata svoga.
Ponekad neki među nama predvide «smrt Boga» i odu od Oca. Uzeli su svoje i nestali iz Božjega imanja. U nakani da negdje, dalje od Boga Oca, i od nas kršćana, saviju svoje životno gnijezdo. Neka im bude sretno bez Oca. Ne budimo im zavidni na Slobodi. I oni su naša braća i naše sestre. Mi i dalje nastojmo živjeti po Zakonu Božjemu.
Sloboda bez Zakona točka je nedogleda. Zakon bez Slobode nepomično je raskrižje. Zar ne opažamo da «kršćanski humanizam» i «sekularni humanizam» imaju istoga Boga Oca. Sekularni humanizam je, možda, za kršćane Mlađi Sin, odlutali član. Koji se zapleo u «neograničene zamke». Ali, Isus, ovom prispodobom, poziva nas, svoje učenike, da se ni mi ne zapletemo u «babilonskom sužanjstvu» Starijega Brata; to jest da prema Mlađem Bratu ne zauzmemo «nesamokritičnost» Starijega Brata, nego da čekamo njegovo obraćenje, dolazak u Dom zajedničkoga Oca.
Između kršćanskoga i sekularnoga humanizma bilo je, i bit će, nerazumijevanja. Ali, opet, ako želimo dobiti Mlađega Brata, Sekularistu, koji je otišao od Oca i od nas, Kršćanina, veli nam Isus u prispodobi, budimo i mi strpljivi prema njemu kao što je Bog Otac strpljiv prema nama.
Sloboda i Zakon dva su brata, koja žive, uzajamno, jedan uz drugoga, i moramo se poštivati. Braća moraju poštivati braću, bez obzira tko je mlađi a tko je stariji brat. (U ovom slučaju ne vrijeđamo sestre, jer se to odnosi i na njih).