II. nedjelja po Božiću Duhovna misao

II. nedjelja po Božiću
VJEČNI SMISAO
Duhovna misao

Duhovna misao druge nedjelje po Božiću, prema proglasu sv. Ivana, navodi nas da razmišljamo o značenju porođenja Gospodinova, o smislu Božića. Ivanov proglas ušao u božićnu liturgiju jer se u njemu, naime, nalazi izraz koji označava uzrok naše radosti i istinski sadržaj Božića kao svetkovine radosti: I Riječ tijelom postade i nastani se među nama.
Prije toga, bijaše Riječ, bijaše Svjetlo, bijaše Slika. I Riječ bijaše u Boga; i Svjetlo bijaše u Boga; i Slika bijaše u Boga.
I Riječ tijelom postade i nastanila se među nama, i Svjetlo tijelom postade i nastanila se među nama, i Slika tijelom postade i nastanila se među nama.
I čuli smo Riječ, glas Božji, u priprostoj štalici. I ugledali smo Svjetlo, znak Božji, iznad grada Betlehema. I vidjeli smo Sliku, lik Božji, u naručju Marije i Josipa. 
Kako smo mogli čuti Riječ Božju, ugledati Svjetlo Božje, vidjeti Sliku Božju?
Jednostavno; jer, Božić nije obilježavanje tek obljetnice rođenja velike osobe; na Božić ne slavimo na apstraktan način tajnu rođenja jednog čovjeka ili općenito tajnu života; još manje na Božić slavimo početak novoga godišnjeg doba.

Na Božić se spominjemo nečega vrlo konkretnoga i značajnoga za nas vjernike, za ljude općenito, za čovjeka, za čovječanstvo; spominjemo se nečega bitnoga za kršćansku vjeru, spominjemo se istine koju sveti Ivan sažima u svega nekoliko riječi, kada veli: I Riječ tijelom postade i nastani se među nama.
Od tada se, dakle, riječ Božja nastanila među nama; od tada nas je svjetlost Božja obasjala; od tada nas je slika Božja obradovala. Riječ istine, koja nadahnjuje svakoga čovjeka, dođe na svijet; Svjetlo istinsko, koje prosvjetljuje svakoga čovjeka, dođe na svijet; Slika izvorna, koja zrcali svakoga čovjeka, dođe na svijet.
Sve se ovo obistinilo u određenom povijesnom događaju i na određenom povijesnom mjestu: Riječ Božja, svjetlo Božje, slika Božja, nastanila se među nama u dane kada je objavljeno evanđelje cara Augusta o popisu stanovništva, za vrijeme namjesnika Kvirinija upravitelja Sirije. Događaj spasenja, koji je Izrael vjekovima iščekivao, dogodio se u noći, koja je povijesno označena. U mrkloj noći, koja se nadvila nad Betlehemom, Riječ Božja tijelom je postala; Svjetlo Božje tijelom je postalo, Slika Božja tijelom je postala: u Isusu Kristu, povijenom pelenama, položenom u jaslice, u naručju Marije i Josipa, među priprostim pastirima, među raspjevanim anđelima. 

Tada se Stvoritelj svega svijeta utjelovio među nama; preko utjelovljenja Isusa Krista, svoje Riječi, svoga Svjetla, svoje Slike, sjedinio se ne-razdruživo s ljudskom naravi; tada da je Isus Krist postao stvarno Bog od Boga, svjetlo od svjetla, i istodobno čovjek, pravi čovjek, jedan od nas, naše naravi.
Kada bismo, teološkim rječnikom, preveli pojam Riječ, Svjetlo, Slika, o kojima govori proglas sv. Ivana, rekli bismo da pojmovi riječ, svjetlo, slika, zajedno znače – Smisao. Tako bismo Ivanove pojmove o riječi, svjetlu i slici, mogli protumačiti ovako: Vječni Smisao svijeta začeo se među nama, utjelovio se među nama, rodio se među nama, živio s nama; postao slušan našim ušima, vidan našim očima, govoren našim ustima; vječni Smisao svijeta postao je opipljiv našim osjetilima i dokučiv našim umom; jer, od Božića, Božji vječni Smisao, u Isusu Kristu, možemo dotaknuti, pozdraviti, promatrati. Jer, vječni Smisao nije neka opća ideja utisnuta u svijet; to je Riječ upućena nama, to je Svjetlo poslano nama, to je Slika postavljena ispred nas. Vječni Smisao nas poznaje; Riječ nas poziva, Svjetlo nas vodi, Slika nas prati; vječni Smisao nije neki opći zakon, u sklopu kojega mi, kao vjernici, vršimo neku religioznu ulogu; vječni Smisao je Osoba, koja se zanima za svakoga od nas, za svakoga čovjeka, za čovječanstvo; to je Božji Sin, koji se utjelovio u Betlehemu, to je Božić, Isus Krist naš Spasitelj.

Mnogima među nama, a na neki način i svima nama, sve se ovo čini previše lijepim da bi bilo istinito. Ali, bez ikakve sumnje, nama je potvrđeno da postoji vječni Smisao, koji nije neki nemoćni prosvjed protiv nekoga bez-smisla, koji se protivi zdravom razumu. Vječni Smisao, u koji vjerujemo, i koji častimo, ima stvoriteljsku moć: to je naš Bog, naš dobri Bog, naš nebeski Otac, kojega ne smijemo miješati s nekim uzvišenim ili dalekim bićem, kojega nećemo nikada doseći, jer naš Bog je vječni Smisao, koji se udostojao postati naš bližnji, nama vrlo blizak; dobri Otac, koji ima vremena za svakoga od nas i koji je došao da ostane s nama.
Draga braćo i sestre, Božić je povlaštena prilika da razmišljamo o smislu i vrijednosti naše egzistencije.
Pozvani smo da govorimo, a ne da šapućemo; pozvani smo da upalimo svjetlo, a ne žmigavac; pozvani smo da ispred sebe postavilo sliku Božjega vječnog Smisla, Isusa Krista, a ne neki nejasni putokaz. Nismo pozvani da slovkamo; pozvani smo da glasno zborimo. Nismo pozvani da dajemo žmigavac lijevo, a skrećemo desno, ili obratno; pozvani smo da svijetlimo prema nebeskom životu. Nismo pozvani da zamagljujemo vječni Smisao; pozvani smo da pokažemo sliku Božju, Isusa Krista, da vjerujemo u vječni Smisao. Amen.