HVALISAVA MOLITVA duhovna misao

XXX. nedjelja kroz godinu
HVALISAVA MOLITVA
Duhovna misao

Kada uđemo u crkvu, svatko je sebe, osobno, unio u kuću Božju; unijeli smo svoj život i godine; zdravlje i bolesti; krjeposti i grijehe; jade i nade; tuge i radosti; nevolje i dobre želje… Kada uđemo u crkvu, mnogo toga smo unijeli u sveti prostor Božjega hrama. Jer, tako i dolikuje nama kršćanima.
Nitko od nas, osobno, nije čuo molitvu svoga susjeda, koji kleči do nas, molitvu svoga bližnjega, koji sjedi do nas. Istina, u liturgijskom obredu, kako je običaj, izgovarat ćemo zajedničke molitve. Ali, pokušajmo u ovaj zajednički obred utkati i svoje osobne potrebe. Ta, zato smo i došli u sveti prostor, u kuću Božju, u kršćansku crkvu.
Kao ova dva Isusova prijatelja, o kojima govori evanđelje ove nedjelje. Jedan farizej, a drugi carinik; jedan pravedan, a drugi grješan; prvi se došao nahvaliti pred Bogom, a drugi se došao izjadati svome Bogu. Prvi je došao izreći zahvalnicu. Nije najprije izgovorio ono što jest, ali se nahvalio ono što nije; nije kao ostali ljudi: ostali su grabežljivci, nepravednici, preljubnici. Nije ni kao ovaj carinik. Zatim je izgovorio i ono što jest: posti dvaput u tjednu, plaća porez, daje desetinu od svega što posjeduje…
Upitajmo se: Što bi za nas Isus rekao, nama, u ovu nedjelju, dok stojimo pred njegovim oltarom. Odnosno, ponovimo u sebi svoju osobnu molitvu, koju smo njemu uputili kada smo ušli u kuću Božju.
U crkvu smo došli moliti: zahvaliti i tražiti; zahvaliti na primljenim dobročinstvima i potražiti ono što nam je nužno za održavanje vremenitoga života i što nam je bitno za postignuće kraljevstva nebeskoga. 
Zasigurno je ove nedjelje Isus vidio kako smo ušli u crkvu, kako smo se ponijeli u svetom prostoru; zasigurno je čuo našu molitvu. Upitajmo se: Koju molitvu? Onu – farizejsku? Ili onu – carinsku? Onu hvalisavu ili onu vapijuću?
Prema katoličkom kalendaru, danas je nedjelja. Dan Gospodnji. I mi u crkvi, na misnom obredu. Odlučili smo dio našega vremena provesti u kući Božjoj. I evo nas pred Isusovim oltarom, na njegovom obredu, da nas nahrani duhovnim jelom i napoji duhovnim pićem.
Ali, promislimo, ako mu nismo izrekli svoju molitvu u kratkom uzdahu, možda bi to moglo značiti da smo posumnjali u svoju iskrenu vjerničku nakanu.
Ja bih mu, njemu, evo sada mi pada na pamet, njemu, našem Isusu, ovako rekao/rekla: Znaš što, Isuse, došao sam, došla sam, da ti kažem da sam sretan, sretna, jer smo se susreli, jer smo se našli; i da smo prijatelji; i da si ti, kao moj prijatelj, uzeo na sebe moje grijehe, jer sam se na početku misnoga slavlja, na svećenikov poziv, pokajao/pokajala za svoje grijehe. Zato, Isuse, mislim na tebe svaki dan. A ja se, Isuse, zovem…
Samo sam htio, Isuse, da ti kažem da sam sretan, sretna, otkada smo postali prijatelja. Samo da znaš, Isuse, ovo sam ja, tvoj prijatelj, tvoja prijateljica, koji ti se javlja jutros, koja ti se javlja jutros, ovdje u crkvi, na misnom obredu. 
Zašto naš Bog, kako je navijestio Isus, želi skrušenu i poniznu vjerničku molitvu, a ne hvalisavu i farizejsku?
Odgovor je, znamo, jednostavan. Gospodin je sudac, kaže Knjiga Sirahova, u prvom čitanju. I ne gleda tko je kojega položaja u društvu. Nije pristran, sluša potlačenoga, ne prezire jauk siročeta i čuje jecaje udovičine. Kada jadnik vapi, Gospodin ga čuje, i molitva poniznoga prodire kroz oblake, do neba.
Tako su molili svi oni vjernici koji su skršena srca i klonule duše. Tako je molio i sv. Pavao, kako je napisao prijatelju Timoteju: Dobar sam boj bio, trku sam završio, vjeru sačuvao.
Jednoga dana, možda, će biti nedjelja i misno slavlje u crkvi, i vrata kuće Božje bit će otvorena. A mi, možda, ne ćemo moći ući u sveti prostor, jer ne ćemo biti sposobni u toj mogućnosti. I tada, u našoj bolesti, i na samrtnoj postelji, opet ćemo morati ponoviti našu molitvu. Onu istu molitvu koju jutros izgovaramo. I, možda, nadodati, kao i onaj carinik: Bože, milostiv budi meni grješniku, meni grješnici.
Tada će, toga dana, naš prijatelj Isus biti uza nas. On će biti s nama, sve vrijeme, svaki dan. Sjedit će Isus uza nas, pridržavati nam klonule ruke, i reći:
Došao sam, dragi vjerniče, draga vjernice, da ti kažem, kako sam sretan da smo se našli kao prijatelji. I da sam, onoga dana, kada si bio u crkvi, kada si bila u crkvi, na misnom obredu, i kada si se, na svećenikov poziv, ispovjedio i pokajao, ispovjedila i pokajala, uzeo tvoje grijehe. Došao sam ti reći, dragi vjerničke, draga vjernice, da svaki dan mislim na tebe. Ja sam tvoj Isus, koji te voli.
I, sigurno će tada nadodati: Pripravljen ti je, dragi vjerničke, draga vjernice, nagradni vijenac, jer si vjeru sačuvao, sačuvala, zahvaljujući upravo onoj skromnoj molitvi, koju si utkao, utkala, u misni obred, onoga trenutka kada je svećenik prinosio kruh i vino na oltar da postane hrana za tvoju dušu. 
Kada smo došli u crkvu, svatko je sebe, osobno, unio u kuću Božju. U crkvi smo mnogo toga unijeli u sveti prostor Božjega hrama. Ali, izmolimo Isusu kao prijatelju, svoju osobnu molitvu. I u toj molitvi spomenimo svoje ime. Da nam se Isus može javiti i reći da je čuo našu molitvu. Da je čuo svoj i naš očenaš. Skrušenu i poniznu molitvu s našim imenom. Njemu hvala. Amen.