UMNOŽENA VJERA Duhovna misao

XXVII. nedjelja kroz godinu C
UMNOŽENA VJERA
Duhovna misao

Vođeni odgojiteljskom naukom, apostoli su, kako smo čuli u evanđelju sv. Luke, pametno razmišljajući, zamolili svoga Učitelja: Umnoži nam vjeru.
U začuđujućem odgovoru, da im je dovoljna vjera, koja ne mora biti veća od zrnca gorušice, koje se, zbog svoje malenosti, jedva primijeti, Učitelj je htio reći da nije u pitanju količina vjere koju imaju. Dovoljno je da vjera jest, dovoljno je vjeru osjećati; pa, makar bila ona toliko malena kao zrnce gorušice. Tada se, s vjerom, mogu i brda premještati; tada se, po vjeri,  može i drveće presađivati. Ili još bolje: možemo i mi hodati, rasti, živjeti, umnažati svoju dobrotu.
Prema Isusovoj nauci vjera uistinu može činiti čuda. Jer vjera je osobni oslonac na Boga. Ako nam je Bog oslonac u životu, mi smo sposobni vjernički djelovati u ovom svijetu, bez obzira kako ovaj svijet izgledao.
Tko ima čvrstu vjeru, tko je u vjeri ukorijenjen, taj je u stanju učiniti čudo. Jer, vjernik može pročistiti staze ljubavi koje su zakrčili nečiji grijesi; može poravnati planine koje razdvajaju prijateljstva; može učiniti da se svaki brežuljak oholosti spusti na pravičnu razinu, a da se svaka udolina straha ispuni do željene sigurnosti; može presaditi stablo sreće u more zajedništva, može upaliti svjetlo nade u svakoj tami naših nedoumica; vjernik može izliječiti svaku bolest u radosnom susretu s bolesnikom; može obrisati svaku suzu s očiju u pogledu na vječnost; vjernik može postići nemoguće dobro koje će mu se uračunati u vječnosti.
Za trud, koji moramo učiniti, da bi se naša vjera pokazala djelotvornom, ne treba mnogo pameti; potrebno je malo, potrebno je jedno zrnce dobrote, zrno ljubavi, zrno ljudskosti, toliko malo da se u početku, kada počinje klijati, i ne primijeti, ali izraste u stablo vjere na kojemu se gnijezde darovi nebeski.
Čudesa stvorena po vjeri rađaju se svakodnevno oko nas. Kada smo zatrpani našim bolima, zrnce vjere postaje signal za ozdravljenje; kada smo klonuli u našim željama, vjera pokazuje putokaz našoj sreći; kada smo izgubili svaku snagu za život, vjera podiže naš klonuli duh; kada smo bolesni i nemoćni, vjera postaje spasonosni lijek; kada dođe vrijeme da se ugasi naš zemaljski život, upravo će nas vjera naša, rođena u nadi, prenijeti u život budućega vijeka. 
Od ogromnih brda, koja se ruše oko nas, pritisnuti tjeskobom prošlosti, ustravljeni strahom budućnosti, toliko je, dragi vjernici, pritisak na našu vjeru, da i mi, kao kršćani, koji put, osjećamo nemoć i gubitak snage.
Tada se sjetimo, da je vjera, koju imamo, dar Božji. Jer, vjera nije naša sposobnost, koju trebamo iskoristiti da bismo, sjedeći i razmišljajući, premještali brda ili da bismo presađivali stabla, kako se nama prohtije.   
Vjera nije ništa drugo nego naša zahvalnica i predanje Bogu; a vjernik je samo običan čovjek, koji svoj duh, um i osjećaj, pamet i srce, daje na raspolagane svome Bogu i oslanja se na pomoć svoga Stvoritelja.
Zato nama, kao kršćanima, ne treba snaga koja ruši brda i planine, ili moć koja presađuje stabla. Nama treba vjera, koja lomi brda oholosti i planine zatvorenosti, vjera koja oko nas sadi plodonosna stabla nebeske ljubavi, mira i praštanja.
Tada ćemo biti svjesni da vjera čini čudesna djela, jer je Bog onaj koji u nama, i preko nas, djeluje. U vjeri se postavljamo na stranu čudesnoga Boga, postajemo njegovi djelatnici koji, s njim, mogu premještati brda nedogleda i presađivati stabla plodnosti, zahvaljujući malom zrncu vjere, koje u nama potpiruje žar nebeske svemoći, do osjećaja sreće da smo vjernici, kršćani.