TRUDNA GOSPA

TRUDNA GOSPA
Duhovna misao

U došašću iščekujemo rođenje Gospodinovo. U središtu je vjerničke pozornosti Službenica Gospodnja na kojoj se ispunjaju proročke riječi. Došašće je Marijin mjesec visoke trudnoće u kojemu se ona priprema za Isusovo rođenje. U dugoj povijesti spasenja, osobito u izabranom narodu, čovječanstvo je čekalo da se otvore vrata Božjega Neba. To iščekivanje je za kršćane vrijeme došašća koje je najavljeno 25. ožujka, a ostvareno 25. prosinca. Iz adventske marijanske pobožnosti nastao je novi blagdan pod nazivom: Iščekivanje poroda Blažene Djevice Marije.

Naime, na Desetom saborskom zasjedanju u Toledu 656., kojim je predsjedao metropolit i nadbiskup sv. Eugenije III. (†657), španjolski biskupi su donijeli odredbu da se blagdan Naviještenja Gospodinova slavi dva puta godišnje, 25. ožujka i 18. prosinca. Budući da se otajstvo utjelovljenja Gospodinova, zaključili su saborski oci, ne može dostojno slaviti u ožujku zbog korizmenoga tugovanja ili uskrsne radosti, bilo bi prikladnije slaviti ga u došašću, u vremenu iščekivanja Božića.

Uvođenjem adventskoga blagdana Blagovijesti bila je nakana da vjernike usredotoči na porođenje Isusovo od majke Marije. Toga dana vjernici su počeli odbrojavati dane, sate i minute kada će Gospa roditi, kada će se oglasiti Porođenje Gospodinovo, kada će se Veliča ostvariti u Božiću. Gospa čeka porod Sina s istom tjeskobom kojom svaka majka čeka rođenje svoga čeda. Zato su uz ovaj blagdan u došašću uvedene zornice, rane jutarnje mise, na kojima su, od 18. prosinca, prisustvovale i trudnice, da bi molile za sretan porod svoje djece.

Ipak, početkom 16. stoljeća razdvojilo se slavlje Blagovijesti na dva različita blagdana. Blagdan Naviještenja Gospodinova ostao je 25. ožujka, a zasebni blagdan Očekivanje poroda Blažene Djevice Marije slavio se 18. prosinca. Ubrzo se marijanski adventski blagdan proširio po Španjolskoj, Italiji, Portugalu i Francuskoj, a kasnije i po Južnoj Americi. Blagdan ima više opisnih naziva: Trudna Gospa, Gospa pred Porodom, Djevica O, Gospa od Nade, Dan Svete Marije, Gospa od Adventa.

Kroz povijest spasenja, kako piše u Poslanici Hebrejima, «više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nam u Sinu» (Heb 1,1-2). Najava rođenja Isusova, dakle, najdostojnije se može slaviti u osmini Božića, kao neposredna priprava za Isusovo rođenje. To je zadnji tjedan velikoga iščekivanja, došašća, kada su vjernici u Božićnoj devetnici pjevali Večernju s antifonama koje veličaju Mariju. Naime, kroz Božićnu devetnicu koristi se sedam antifona za Veliča koje počinju sa zazivom O, od kojih je Gospa dobila novo ime: Djevica O ili Marija O. Trudnoj Gospi u čast pjevaju se ove antifone: O Mudrosti (O Sapientia), O Adonaju (O Adonai), O Jesejin Korijene (O Radix Jesse), O Ključu Davidov (O Clavis David), O Istoče, sjaju vječne svjetlosti (O Oriens, splendor lucis aeternae), O Kralju naroda (O Rex Gentium), O Emanuele (O Emmanuel).

Uključujući ovaj blagdan u liturgijski kalendar, dolazi i do nove marijanske ikonografije. U ovom slučaju kršćanski umjetnici potrudili su se da u jednom liku prikažu prepoznatljivu posebnost evanđeoskoga navještaja, a da ne oponašaju slične sakralne motive. Tako je od ikonografije Naviještenja došlo do ikonografije Gospe pred Porodom. Od tada umjetnici oslikavaju Gospu u zadnjem razvoju trudnoće, kao u najvišem dostojanstvu njezinoga božanskoga majčinstva, odjevenu u kraljevsku odjeću kao potomak kralja Davida, kako s majčinskim osmjehom očekuje rođenje svoga sina. Ogrnuta je plaštem sa zlatnim ukrasima, gdje plava boja simbolizira nebo i Božju ljubav prema čovjeku, a crvena haljina označuje žrtvu majčinstva na koju je pristala.

Prikazujući Gospinu trudnoću, umjetnici su najčešće koristili sliku Žene iz Otkrivenja, obučenu u Sunce (Otk 12,1-18), koja, trudna, čeka porođajne boli. Oslikano Sunce sa svjetlosnim zrakama i zvjezdicama na utrobi označuje dar «premilosrdnog srca Boga našega po kojem će nas pohoditi Mlado sunce s visine» (Lk 1,78). Ponekad je na prsima umjesto Sunca prikazan lik fetusa s aureolom ili monogram Kristov, a ponekada, kao atribut, s knjigom u ruci, simbol molitve i povezanosti sa Svetim pismom, što označuje dvostruku prisutnost: Riječ i Tijelo; Riječ u ruci, a Tijelo u utrobi kao ostvarenje Riječi (Virgo liber Verbi).

Ovakvi su prizori rijetki u starijoj marijanskoj ikonografiji. Ipak su umjetnici u zapadnom kršćanstvu uspjeli u likovnom motivu Gospe pred Porodom izraziti prirodnu trudnoću, a izbjeći tjelesnu seksualnost, a u isto vrijeme istaknuti djevičanstvo i majčinstvo, pokazati dostojanstvo trudnoće i ljepotu žene pred porodom.

Ante Branko PERIŠA