Adventski vijenac

Adventski vijenac

Adventski vijenac redovito se pravi od zimzelenog granja sa četiri svijeće. Postavlja se na stol u vrijeme došašća kao simbol iščekivanja proslave Božića. Svake nedjelje u došašću pali se po jedna svijeća.
Pojava adventskih vijenaca i četiriju svijeća, koje simboliziraju četiri nedjelje došašća, u hrvatskim krajevima pojavilo se polovinom prošloga stoljeća iz sjevernoeuropskih zemalja. Simbolika je tako srasla s došašćem da je postala sastavni dio predbožićnoga ugođaja ne samo u crkvama nego i u vjerničkim domovima.
Poznao je da je vijenac još u antičko doba predstavljao pobjedu i čast jer se njime ukrašavala glava nekog pobjednika. Tako i kršćanski vjernici, ukrašavanjem adventskoga vijenca, pridaju pobjedničku čast svome Spasitelju. Vijenac označuje da će, iako je život rastrgan i često se raspada, po Isusu Kristu, opet biti spašen i cjelovit, odnosno zaokružen u cjelinu. Pogotovo u vrijeme pri kraju stare i na početku građanske godine, adventski vijenac, kao simbol Isusa Krista, u kršćanima želi ojačati nadu da će naš život biti uspješan. A četiri nedjelje došašća, kao i četiri svijeće na adventskom vijencu, predstavljaju vrijeme čežnje i nadanja koje će se pretvoriti u stvarnost u ponovnom susretu s našim Spasiteljem, kako nam je obećao, u kraljevstvu nebeskom, gdje će se, u stvarnosti, a ne u simbolima, naš životni vijenac zaokružiti u Božjoj ljubavi. Izgaranje adventskih svijeća tako označuje naše izgaranje u čekanju Svjetla koje će raspršiti svaki mrak i koje će otjerati tamu iz našega srca.
Prema predaji, prvi adventski vijenac ispleo je 1838. njemački evangelistički svećenik Johann Henrich Wichern u domu za siromašnu djecu Das Rahe Haus – Trošna kuća u Hamburgu. Naime, mladi pastor i odgojitelj svake godine za Božić okupljao je djecu, siročad s ulice, i u jednoj staroj i trošnoj kućici. Toga Božića, da bi svojim štićenicima učinio Božić što ljepšim, već početkom došašća načinio je drveni vijenac i na njega svaki dan postavljao novu svijeću koju su, uz molitvu, zapalili. Tako je na Božić upalio 24 voštane svijeće: 19 malih i crvenih svijeća za dane u tjednu, a 4 velike bijele svijeće za nedjelje došašća. Svećenik je ovaj obred nazvao: pobožnost svijećama. Ubrzo su njegovi štićenici počeli zimzelenim grančicama ukrašavati drveni vijenac. Ovaj se običaj počeo obavljati i u kršćanskim obiteljima. Zbog praktičnosti, obred je sveden na vijenac od zimzelenoga pruća sa četiri svijeće u čast četiri nedjelje došašća. Od evangeličkih vjernika, običaj je prešao i u katoličke obitelji. Prvi katolički adventski vijenac pojavio se 1925. u crkvi u Kölnu, a 1930. u Münchenu. Od 1935. u Njemačkoj je nastao običaj da se obiteljski adventski vijenac blagoslivlja u crkvi, a potom nosi kući.
Ponekad se adventski vijenac tumačio kao krug zemaljski s četiri strane svijeta. Zimzeleno granje upućuje na život koji ne prestaje, na život vječni. Voštane svijeće označavaju dolazeće svjetlo – Isusa. Adventske svijeće, izvorno crvene i bijele boje upućuju na Isusovu žrtvu i pobjedu. Prema nekim običajima, na vijenac su se stavljale tri ljubičaste svijeće, znak pokore i obraćenja kao pripreme Isusova dolaska i jedna ružičasta kao izraz radosti zbog Isusova rođenja. Prema nekim tumačenjima, prva svijeća nazvana je prorokova svijeća, druga betlehemska, treća pastirska, a posljednja svijeća anđeoska. Postupno paljenje svijeća, znak je približavanja Božića.