XXVI. nedj. kroz godinu JAVNA VJERA

XXVI. nedjelja kroz godinu
VJERA NIJE PRIVATNA STVAR
Duhovna misao

Znamo, svakome čovjeku potrebno je tlo čvrsto tlo pod nogama, oslonac na putu, nešto što će nas držati, davati našem životu neprolazni smisao.
Na putovanju kroz trodimenzionalni prostor i beskonačno vrijeme, Isus nas poučava da vjera i vjerovanje ima neprocjenjivu vrijednost u našem prolaznom životu.
Onaj tko vjeruje zna da se može osloniti na Boga, da nije prepušten sam sebi. Sveto pismo, kako znamo, često opisuje vjeru kao prijateljstvo između Boga i čovjeka. Tko ima Boga na svojoj strani, tko osjeća da ga On podržava i podupire, taj će disati punim plućima bez obzira na sve poteškoće koje ga zadese, i taj će uzdignuta čela ići budućnosti ususret. I od nas, kao od svojih krštenika, Isus očekuje da upravo vjeru u Boga tako iskusimo da nam ona bude pomoć u životu.
Današnji primjer iz Svetoga pisma Staroga zavjeta govori nam kako je, kroz cijelu povijest spasenja, dobri Bog, kako čovjeku pojedincu tako i zajednici ljudi, pomagao da pronađu pravi put i smisao života.
Tako je starozavjetni vođa i prorok Mojsije zaželio da sav njegov narod postane proročki, to jest da žive od Duha Božjega.
Dok u drugom čitanju, čuli smo, kako nas upozorava apostol Jakov, zemaljskim vrijednostima ne smijemo ugasiti Duha Božjega ni u nama ni u drugima.
Na putu do Jeruzalema i Kalvarije, kako nas izvještava evanđelist Marko, Isus je žurio s poukom svojih učenika. I ove nedjelje, u ovom odlomku, kojega smo čitali, možemo razlučiti posebne poruke.
Netko je, iako nije bio Isusov učenik, učinio dobro i plemenito djelo, a učenici su mu branili, jer nije jedan od njih. Isus nas je, ovim primjerom, htio upozoriti da svako dobro i plemenito djelo, gdje god se ono dogodilo, treba podržati kao Božje djelovanje među nama. Dobro i plemenito djelo nije ničije privatno vlasništvo, nego zajedničko bogatstvo. Iz dobra i plemenita života, mogu izići samo dobra i plemenita djela. Još jedan primjer nama kršćanima, da mi budemo prvi u pronicanju dobrih i plemenitih djela tako da nas nitko u dobroti i plemenitosti ne pretječe.
U drugoj pouci Isus nam govori o suprotnom učinku lošega djelovanja koje možemo izazvati ako nekoga sablaznimo.
Kao kršćani i kao vjernici, nikome ne smijemo uzeti ili ukrasti vjeru i nadu u život budućega vijeka na nebesima. Stoga, nas Isus tako drastično upozorava kako se nečija vjera, kao i svoja vlastita, mora shvaćati jako ozbiljno i kao najveće bogatstvo koji posjedujemo.
Stoga je lažno reći, kako neki naprednjaci oko nas stalno ponavljaju, da je vjera privatna stvar svakoga pojedinca. Vjera je javno bogatstvo, a ne neka privatna svojina, i bez obzira na takve naučenjake koji nam to hoće javno osporiti, dužni smo svoju vjeru svjedočiti uvijek i na svakom mjestu, u privatnom i javnom životu, u zgodno i nezgodno vrijeme.
Kao kršćani danas se upitajmo: A tko su oni »najmanji« čija je vjera ugrožena? Nismo li to svi mi – i vjernici i poluvjernici, i nevjernici; i nije li i naša vjera često ranjiva, ugrožena, i pod znakom pitanja?
U zgodno i u nezgodno vrijeme, pogotovo u doba osame i otuđenosti, slabosti i bolesti, svi smo toliko sposobni učiniti da naša vjera, i vjera naših najbližih, ne smalaksa ili da se ne ugasi. Pripadati slabijima, dijeliti sudbinu najmanjih, podmetnuti leđa pod njihov križ, to znači osnažiti svoju vjeru i vjeru drugih.
Zato vjera nije privatna stvar, nego javno opredjeljenje za vrijednosti vječnoga života na nebesima, kako nas je poučio sam Isus dok je bio među nama. Amen.