XVII. nedj. kroz godinu BOŽJA HRANA

XVII. nedjelja kroz godinu
BOŽJA HRANA
Duhovna misao

Nije orao zemlju, jer nije bio poljoprivrednik. Nije sijao pšenicu, jer nije bio sijač. Nije pobirao klasje, jer nije bio žetalac. Nije bio mlinar i nije imao brašno, nije bio pekar i nije pekao kruh.
Ali je činom umnažanja kruha, koji je opisao evanđelist, htio ukazati na svakodnevno čudo koje dobri Bog izvodi među nama, a da često nismo toga ni svjesni.
Nebeski Otac čini svakodnevno čudo za čudom, da bi nas, djecu svoju, održao na životu: da bi gladne nahranio, a žedne napojio; da bi bolesne ozdravio, a zdrave očuvao; da bi ojađene utješio, a utješene razveselio; da bi Otac i djeca bili sretni; sve u svrhu da rastemo, da se množimo, njemu na slavu.
Da bi nam ukazao na darove nebeskoga Oca, Isus je, preko čudesnoga umnažanja kruha, ukazao na čuda koja se svaki dan događaju oko nas.
Iz male sjemenke posijane u zemlju, u koju je dobri Otac utkao klicu života, iznikne stabljika, proklija i procvjeta, donese plod, od kojega čovjek umijesi kruh. To je svakodnevno Božje čudo.
Da bi se čudo dogodilo, dobri Otac je, kako kaže Sveto pismo, pozvao djecu svoju da sudjeluju u čudesnim tijekovima stvaranja života na ovoj zemlji.
Ovim čudom, kojim je Isus nahranio svoje učenike i vjerne slušatelje, ohrabrio je i nas da smijemo nebeskog Oca moliti i za naš kruh svagdanji. Kao da želi povezati naše vjerničko uzdignuće s potrebama tijela, potrebama svakodnevnog života.

Znao je da se svaki čovjek trudi da zaradi kruh svagdašnji. Ali, vjernik mora i moliti za tu hranu. Znao je da čovjek teži da zaradi koricu kruha. Pogotovo, otac obitelji radi kako bi osigurao kruh svojima u kući. Znao je da su to sve naše redovite želje u kojima osjećamo potrebu za sigurnijim i mekšim kruhom, za boljim i stabilnijim životnim standardom.
U tom kruhu za koji radimo, i oko kojega se mučimo, jest i sve ono drugo što nam je potrebno za život.
Tu spada i pristojan stan i odjeća koju nosimo. U taj kruh spada i osobni kutak gdje se možemo odmoriti.
Međutim, na osobit način potrebni su nam ljudi, osobe, bića koja znaju ljubiti. Drage osobe u našoj blizini su kao kruh. Riječ prijatelja je dragocjena i može nahraniti dušu, a onda i pridignuti tijelo bolje od materijalne sigurnosti i punog stola.
Svakog dana trebamo hranu, ali isto tako i ljubav, prijateljstvo, lijepu riječ, mir duše, osmijeh. To sve, i mnogo drugoga, potrebnije nam je od korice kruha. Zato je i to naš kruh svagdanji.
I dok molimo očenaš, molimo i da svega toga imamo.
Zapravo pritom molimo da nam Bog pomogne kako bismo obilovali u duhovnim dobrima, te nam kruh na stolu ne bi bio ni gorak ni tvrd. Takvu hranu očekujemo od Boga koji je naš Otac. On daje da kiša pada i sunce grije ovu zemlju. On daje ovoj zemlji plodnost te niče potrebna hrana. On je umnožio ovu zemlju svime što nam je potrebno za tjelesno uzdržavanje.
Jednako tako on je nama darovao srce otvoreno za ljubav. On je u nama usadio čežnju za drugim bićem, potrebu za ljubavlju: ljubiti i biti ljubljen. Sve to čovjeka čini čovjekom. Sve je to dio naše svakodnevne potrebe, našeg svagdanjeg kruha.

I dok, dragi vjernici, budemo molili naš očenaš, mislimo na sve one koji nam omogućuju da svakog dana nahranimo svoje tijelo. Molimo i za one koji su nam darovani da obogate naš život i bez kojih više svoj život ne bismo mogli ni zamisliti. Ali na osobit način molimo da i mi budemo kao kruh koji se daje, da i mi mognemo biti nekome dar neba, svagdanja hrana koja grije srce i dušu. Molimo da Bog i po nama i preko nas nahrani one koji su gladni riječi, gladni srca, željni ljubavi.